PROF. DR MILA ALEČKOVIĆ O POEZIJI SAŠE MILIVOJEVA
![Image](https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEiTYXav6B2VyRuNPJ-8h3j9KdjdieBCffx-LmG0q22pQy5simKQQgCoSuwms6nLV9lUtFC-0LOfZxe6x3fvvnGQenE1UZBmFWVxkcKVViCtt-6Y5LMdvOjiBPWvZmvp5Btjsf5nTpX_qL-t3EDPjpXSgoHhbrzwuykadiRdrEnALwPkfZw8AurxNflO2g/w630-h640/Mila-Aleckovic.jpg)
PROF. DR MILA ALEČKOVIĆ PROF. DR MILA ALEČKOVIĆ O POEZIJI SAŠE MILIVOJEVA Da nisam i sama pesničko dete verovatno ne bih uočila talenat mladog čoveka koji živi daleko od svog rodnog grada, ali ne i od drevnog psihološkog arhetipa. Da li je Saša Milivojev pesnik od rođenja ili je to postao u daljini, uz ono što daljina sa sobom nosi kada se izoštre sva čula i saberu sve patnje, svejedno je. Milivojev je prosto pesnik u melanholičnoj pozadini stvaraoca koga čuvaju i jačaju njegovi stihovi. Milivojev zna da poezija odvodi u bezvremerje, u beskraj, u besmrtnost i bezimenost u kome smo dvojnici i provodnici Hristovih reči i zato u svojoj „Poruci posle smrti“ kaže: I ja sam umro, davno, a niko me nije žalio. Neko je slavio, dok sam mlad u krvi do kolena, na krstu u mukama, krvario. Niko za mnom nije zaplakao, kad su mi ekserima kosti o tisu zakivali, dželati su pevali, a ja se slatko smešio. U tom kratkom životu, u tom paklenom kotlu, u zarđalim raljama prosio sam ljubav pesmama, uzaludno.